|
 bricc piše "Baranjski oktogon 7- Agro-poduzetništvo u procesima tranzicije
Za BaranjaNet kolumne piše autor:Dr.sc.Milan Ivanović
Sve zemlje srednje-istočne Europe već preko desetljeće i pol se nalaze u procesu post-socijalističke tranzicije. Ovaj je proces vrlo složen, pun neizvjesnosti i mnogih teških društvenih lomova, a povijesna iskustva u ovim procesima na postoje. Proces tranzicije je, dakle, sistemska promjena koja pretpostavlja korjenitu društvenu transformaciju što je nužan, ali ne i dovoljan preduvjet uspješne tranzicije. Drugi preduvjet za tranziciju je uspješno međunarodno integriranje, odnosno uključivanje u ukupnu međunarodnu razmjenu, komuniciranje i subregionalno, regionalno i globalno povezivanje.
Petnaestak godina procesa tranzicije dovoljno je dugo razdoblje za procjenu rezultata; ovdje se (zbog ograničenog prostora) ne citiraju rezultati znanstvenih istraživanja procesa tranzicije, a dovoljno je samo ukazati na činjenicu da je osam postsocijalističkih zemalja uspješno prošlo prve dvije etape tranzicije i sada ulaze u fazu konsolidacije, dok se druge zemlje (među kojima su sve novo-nastale države s prostora bivše SFRJ - osim Slovenije) mogu - za sada - smatrati gubitnicima ovih procesa.
Tranzicijskim pitanjima u proteklim godinama u zemljama "gubitnicima" nije se pridavala potrebna pažnja; nisu u dovoljnoj mjeri postojala istraživanja (u ekonomiji i u drugim društvenim znanostima), ni političke stranke ni nevladine organizacije nisu se dovoljno ili uopće bavile ovim pitanjima. Ni stručna ni široka javnost nisu dovoljno upoznati s ovim pitanjima čije bi poznavanje i rješavanje umnogome doprinijelo izgradnji mogućih rješenja i efikasnijem procesu za izlazak iz tranzicijske i postratne krize.
Tranzicijski i poslijeratni društveni procesi su rezultirali:
(a) ne-efikasnom privredom
(b) velikim brojem nezaposlenih,
(c) velikom unutarnjim i inozemnim dugovima,
(d) velikim tehnološkim za-ostatkom,
(e) velikim migracijama i
(f) osiromašenjem vrlo velikog dijela stanovništva;
sažeto rečeno - rezultirali su civilizacijskim zaostajanjem ovih zemalja za svojim srednje-europskim okruženjem, odnosno rezultirali su regresijskim procesima u odnosu na svoje ljudske i prirodne potencijale.
Procesi tranzicije iz socijalističkog društva u građansko društvo su vrlo teški, bolni, a za mnoge građane i tragični. Ovi procesi ne mogu proći sami od sebe; građansko društvo se ne može dogoditi izvana, ili - kako bi se to kazalo narodnom poslovicom - ne može se dobiti na tanjuru.
Za razumijevanje društvenih procesa potrebno je poznavanje pojmova koji objašnjavaju osnovne principe suvremenih društvenih odnosa - koji su u zemljama razvijene demokracije (efikasne privrede i visokog životnog i društvenog standarda) već odavna svakodnevna praksa.
Približavanje postsocijalističkih zemalja društvu u građanskom smislu je teško bez stvarne društvene akcije većine stanovništva - pojedinaca - temeljenih na kooperaciji socijalnih struktura kao što su - građanska dužnost, politička jednakost, solidarnost, povjerenje, tolerancija. Nesaživljenost ovih ključnih pitanja građanske zajednice kratko se može nazvati - kriza društvenog kapitala. Jer društveni kapital počiva na povjerenju, normama i društvenom angažmanu. «Društveno povjerenje olakšava kolektivni život na političkoj i na ekonomskoj razini. Snaga društvenog kapitala proizlazi iz stupnja međusobnog povjerenja građana u društvu, odnosno među njegovim pojedinim dijelovima».
Za tranzicijske zemlje «gubitnice» je, stoga, važan korak - obnova društvene kohezije kroz oživljavanje osjećaja uzajamnog povjerenja, kao i povjerenja u institucije sistema (organe i tijela države i društvenih organizacija.
Društvena kohezija je u ovim zemljama vidno narušena i to na više razina:
(a) političkom - nepovjerenje prema izabranim predstavnicima vlasti zbog ne-ispunjavanja predizbornih programa;
(b) privrednom - nepovjerenje radnika prema poslodavcima, nepovjerenje poslodavaca prema državi, i obratno;
(c) međuljudskoj razini svako-dnevice - nepovjerenje u drugu osobu zbog razlika u socijalnoj poziciji, zbog nacionalne i vjerske pripadnosti, zbog stranačke pripadnosti i drugo.
Uvjet života i opstanka ljudi u prvom je redu materijalna proizvodnja. a, efikasnost svakog društva mjeri se objektivnim kriterijem koji se naziva društveni proizvod po stanovniku izražen u financijskom obliku (najčešće u SAD dolarima).
Ova se efikasnost, opet, temelji prije svega na (a) prirodnim bogatstvima i (b) sposobnosti zajednice da organizacijom društva optimalno iskoristi raspoložive resurse (domaće ili inozemne).
Međutim – bez (nedovoljno) razvijenog društvenog kapitala u suvremenim uvjetima ni organizacija države ni efikasna proizvodnja nisu mogući.
Kako razmatramo razvoj agro-sektora treba spomenuti, na primjer, i činjenicu da se pristupom u članstvo Svjetske trgovinske organizacije (WTO) stvara obveza u pogledu smanjenja zaštite (carine) domaćeg tržišta poljoprivredno-prehrambenih proizvoda i time povećava međunarodna konkurencija. To traži bitno preoblikovanje poljoprivredne politike prema strukturnoj pomoći poljoprivredi i ruralnom razvoju, odnosno, politici izravne dohodovne pomoći poljoprivrednicima. Time se otvara važno pitanje povećavanja konkurentnosti poljoprivreda tranzicijskih zemalja sa zemljama EU; stoga nije uvijek moguće razdvojiti posljedice tranzicije od efekata pristupanja Europskoj uniji i/ili globalizacije.
Prema studiji Svjetske banke (iz 2000. g.) poljoprivreda je kao sektor gubitnik u procesima tranzicije (u odnosu na druge sektore privrede gdje je brži obrtaj kapitala, a primjena informatičkih tehnologija je u značajno većem obimu). Poljoprivreda danas „ostaje zaštićenim sektorom u odnosu na druge djelatnosti.
Prilagođavanje Europskoj Uniji podrazumijeva liberalizaciju trgovine, pa će proizvođači konkurentnih proizvoda za izvoz biti pobjednici, a isto vrijedi i za uvoznike hrane. Oni koji rade po načelima tržišne privrede bit će pobjednici, dok će izgubiti oni poljoprivrednici koji rade na malim, nekonkurentnim površinama. Poljoprivreda je vjerovatno jedini sektor gde će, bar srednjoročno, proizvođači biti pobjednici, a potrošači gubitnici (zbog podizanja cijena na razinu cijena u EU)“.
Temeljna pitanja agro-poduzetništva u procesima tranzicije
Problemi agrara kao privrednog sektora i poduzetništva u tom sektoru u zemljama tranzicije su brojni, a njihovo razmatranje i grupiranje je vrlo različito – prema različitim polazištima i gledištima autora. Ovdje će se ukratko prikazati neka od njih.
* Prema grupi autora s Univerziteta u Anconi (Italija) tri su ključna problema poljoprivrede i seoskih područja u tranzicijskim zemljama:
(1) Ustroj poljoprivrednog gospodarstva; postojeća poljoprivredna gospodarstva uglavnom su malena i rascjepkana u brojne parcele. Ovaj problem je u uskoj vezi s procesom tranzicije - jer su u mnogo slučajeva nakon privatizacije i zemljišne reforme ostali neriješeni imovinsko-pravni odnosi.
(2) Niska razina produktivnosti rada - koji neizbježno dovodi do niskih prihoda u poljoprivredi kao i u seoskim područjima u cjelini. S tim u vezi javljaju se dva problema: (a) tehnologija na farmama je zastarjela i nedovoljno mehanizirana, (b) niske cijene proizvoda vrlo često su posljedica velikih teškoća koje imaju mala gospodarstva u pristupu tržištima agro proizvoda. S jedne strane odsutnost prikladne institucionalne organizacije (vertikalno i horizontalno ugovaranje, kooperacija i/ili udruživanje) otežava racionalnu organizaciju opskrbe poljo-privrednim proizvodima, a s druge strane, kvaliteta proizvoda je niska ili nedovoljno standardiziran, posebno u odnosu na međunarodno tržište.
(3) Mogućnost preustroja cjelokupnog poljoprivredno-prehrambenog sektora, t.j. složen i težak put do stvaranja čvrstih poslovnih i tehnoloških veza između poljoprivrednika i industrijske prerade i/ili tržišnih lanaca.
Navedene slabosti međusobno su povezane s općim značajkama cjelokupnog seoskog gospodarstva. Poljoprivreda će teško postići višu razinu produktivnosti i tržišnog uspjeha ako seosko gospodarstvo ne prebrodi neke faktore depresije. Prvi je bitan element niska razina prihoda koja smanjuje lokalnu potražnju pa nema kapitala za osnivanje novih poduzeća i investicije.
Drugo, zbog migracije mladih ljudi u urbana područja u strukturi radnoga kontingenta stanovništva sve više je starijih, a to ujedno doprinosi i smanjenju prosječne razine obrazovanja i stručnog usavršavanja (totalno suprotna kretanja od procesa u modernoj privredi).
Na kraju i fizička infrastruktura u poljoprivredi je loša, neprikladna i zastarjela, što onemogućuje lakši pristup tržištima i povezanost s urbanim područjima. Neki od ovih problema prisutni su i u seoskim području u zapadnoj Europi, no - u tranzicijskim zemljama ovi se problemi pojavljuju svi zajedno, što stvara još veće zaostajanje za urbanim prostorima.
* Više analiza i istraživanja koja se temelje na ispitivanjima na razini po-duzeća/gospodarstva pokazuju da se ključni elementi koncepta novog poduzetništva u seoskim područjima mogu sažeti u četiri kategorije.
(a) Ljudski resursi; ovdje su ključni - obrazovanje i dob, premda je uloga individualnih karakteristika i motivacije presudna. Stvaranje i opstanak novih poslova povezan je s mladim i (relativno) visoko obrazovanim poduzetnicima.
(b) Fizički kapital i financije; dostupnost fizičkog kapitala za osnivanje i razvoj poslovanja ovisi o prvotnom vlasništvu strojeva, zgrada i stoke, posebno tamo gdje su tržišta kapitala nesavršena, kao i o funkcioniranju kreditnog tržišta.
(c) Tržišne.institucije; institucije vertikalne koordinacije u nekim su slučajevima kompenzirale nesavršenost tržišta. Pozitivan efekt na nove poduzetnike postiže se ugovorima s naprednim proizvođačima što olakšava pristup kreditima, inves-ticijama i novoj tehnologiji, olakšava i ograničenja i nesigurnost u vezi prihoda. U seoskim područjima presudno je i članstvo u zadrugama ili kooperaciji s velikim poduzećima što olakšava pristup mogućnostima marketinga i informa-cijama..
(d) Političko okruženje; političko okruženje ima presudan učinak na nekoliko as-pekata vezanih za početak poslovanja u seoskim područjima tokom tranzicije. Glav-ni aspekt je regulativa koja se tiče privatizacije i dekolektivizacije.
Za kompleksniju analizu agro sektora treba uzeti u obzir i postavke iz EU dokumenta „Agenda 2000“ u kojem se definira promjena zajedničke poljoprivredne politike u EU za koju Europska komisija smatra da ih je potrebno provesti u Europskoj uniji do 2006. godine.
Isto tako treba spomenuti i činjenicu da su se posljednjih nekoliko godina u Zapadnoj Europi pojavili brojni poduzetnici koji su primarno započeli s klasičnim poljoprivrednim poslovima, a postupno su uveli i nove djelatnosti. Mnoge su djelatnosti povezane s tradicijom dok su druge inovativne i izvorne. Riječ je o višefunkcionalnom razvoju poljoprivrede, što je spontani proces koji generiraju teškoće poljoprivrednih gospodarstava na seoskim područjima u ostvarivanju privredne efikasnosti i konkurentnosti. To je i odgovor na zahtjeve potrošača i društva za proizvodima i uslugama koje ovi poduzetnici mogu pružiti. U ovom se kontekstu pojam 'poljoprivrednog gospodarstva" proširuje kako bi uključio nove djelatnosti.
Prema rečenom, tranzicija u poljoprivredi bitno je povezana s razvojem cjelokupnog seoskog gospodarstva u lokalnim okvirima. Preusmjeravanje poljo-privredne radne snage glavni je element te tijesne povezanosti. Prevencija selektivnog iseljavana iz seoskih u urbana područja, podrazumijeva stvaranje novih mogućnosti zapošljavanja unutar seoskog prostora. Na mikro razini (nivo poduzetnika) u ovom procesu ključni su: (a) samo-zapošljavanje, (b) razvoj mikro-poslovanja i (c) novo poduzetništvo.
Posebno je pitanje razvoja novog sistema društvenih vrijednosti u kojem su tolerancija i povjerenje bitni elementi, a na njima se gradi socijalna kohezija (društveni kapital). Bez usvajanja i prakticiranja ovih vrijednosti od strane najvećeg dijela stanovništva ne može se postići efikasna privreda pa tako ni realizirati agro-poduzetništvo koje se treba kretati u smjeru okrupnjavanja i tržišne specijalizacije."
|
|
| Posted on Wednesday, December 24 @ 18:20:07 CET by Tina |
|
|
|
|
| |
Prosiječna ocijena: 0
glasova: 0
|
|
|
